Izborni sustav
institucionalni modus unutar kojega birači izražavaju svoje političke preferencije u obliku glasova i unutar kojega se glasovi birača pretvaraju u mandate
Čini ga četiri glavna strukturna elementa: podjela na izborne okruge, način glasovanja, način izbornog natjecanja i metode pretvaranja glasova u mandate. Neki autori dodaju izborni prag, broj mjesta u parlamentu, zakone i stranačka pravila o uređenju nominacijskog postupka itd. Izborni sustavi tipološki se razlikuju: (1) prema pravilima odlučivanja o izbornom pobjedniku tipološki se svrstaju u većinske, koji se temelje na odlučivanju većinom (apsolutnom ili relativnom), i razmjerne, koji se temelje na razmjernom pravilu odlučivanja ugrađenome u metode izbornoga i najvišeg broja; (2) prema načelima predstavništva dijele se na većinske, utemeljene na funkcionalnom načelu tvorbe stabilne i djelotvorne parlamentarne većine i jednostranačke vlade, i razmjerne, koji se zasnivaju na načelu pravednoga političkog predstavljanja svih dijelova biračkog tijela; (3) prema političkim učincima ne mogu se unaprijed tipološki odrediti nego se svrstavaju naknadno, sukladno konkretnim političkim učincima na birače, stranke i strukturu parlamenta. Pobornici dihotomne tipologije tvrde da se svi izborni sustavi mogu svrstati u većinske i razmjerne na osnovi pravila odlučivanja i načela predstavništva. Protivnici dihotomne tipologije zastupaju stajalište da određenje izbornog sustava ovisi o stvarnim političkim učincima, koji nerijetko odstupaju od polazni h tipoloških obilježja. Izborni je sustav “najtemeljniji element predstavničke demokracije“ (Lijphart) i “najbitniji dio djelovanja političkog sustava” (Sartori) koji katkad može odrediti političku sudbinu cijele zemlje, a ne samo neke stranke ili stranačkog sustava.
